Arhitektonska skulptura

Arhitektonska skulptura formalno je i sadržajno vezana uz arhitekturu, stoga je od izuzetne važnosti znati „pročitati“ simbole, alegorije i narativne prizore koji se na njoj pojavljuju. Unatoč vezanosti uz podlogu, moguće ju je promatrati kao zasebnu samostalnu kiparsku vrstu, čime se jače akcentuira njezino postojanje, tim potrebnije s obzirom na stanovitu zapostavljenost koju je arhitektonska plastika doživjela tijekom 20. stoljeća.

U Zagrebu je već u prvoj fazi modernizacije 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća došlo do tzv. purifikacije fasada tijekom koje su uklanjani dijelovi ili kompletne grupe figura na pročeljima, što će se nastaviti do naših dana (jedan od često navođenih argumenata jesu troškovi povezani s obnovom fasada koja uključuje i skupu rekonstrukciju fasadne plastike!). To svakako ne bi trebao biti razlog za uklanjanje, jer arhitektonska skulptura i fasadna dekoracija čine temeljnu stilsku odrednicu same arhitekture i često su nositelji stila, koji se u 19. stoljeću kronološki nižu u fazama od romantičnog (oko 1830.–1860.), strogog (1850.–1880.), pa do kasnog historicizma (1880.–1914.). Arhitektonska je plastika nerijetko i nositelj novih stilskih strujanja, npr. secesije upravo zahvaljujući dekoracijama apliciranim na tradicionalno historicistički koncipiranu zgradu.

Tema arhitektonske plastike zadobila je veću pozornost u hrvatskoj povijesti umjetnosti zahvaljujući Jeleni Uskoković koja je za katalog izložbe Historicizam u Hrvatskoj, održane u Muzeju za umjetnost i obrt 2000. godine, obradila i sintetizirala to „granično područje“ između arhitekture i skulpture u tekstu Arhitektonska plastika historicizma u Zagrebu, a koja se pak nadovezuje na pionirski rad Lelje Dobronić, Skulpturalni ukrasi zagrebačke arhitekture druge polovine XIX. stoljeća, objavljen u knjizi Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, DPUH, 1983.

Radi nepostojanja umjetničke topografije grada Zagreba, čija graditeljske i umjetnička baština do sada nije bila sustavno istraživana, već je fragmentarno obrađivana u okvirima pojedinačnih znanstvenih interesa, tema arhitektonske plastike danas pruža veliki istraživački potencijal. Pritom bi trebalo integralno sagledati djela koja su do danas sačuvana u prostoru i ona koja su tijekom vremena izgubljena, a mogu se rekonstruirati zahvaljujući arhivskoj građi, sačuvanim nacrtima i fotografijama.

Od publikacija koje su od temeljne važnosti za pristup ovoj temi u prvom redu ističemo one o arhitekturi i urbanizmu, od kojih se izdvaja knjiga Snješke Knežević, Zagrebačka zelena potkova, 1996., u kojoj su reproducirani nacrti velike većine zgrada i palača koje su podignute na potezu Zelene potkove, kao i podaci o graditeljima, investitorima i kasnijim preinakama. Umjetničku topografiju donekle nadomještaju tri vodiča: Arhitektonski vodič Zagreb 1898.–2010., Aleksandera Lasla, Antologijski arhitektonski vodič Zagreba. 100 izabranih zgrada, 2010. autorskog dvojca Zlatka Karača i Alena Žunića, 2012., te nezaobilazni i najpotpuniji Arhitektonski atlas Zagreba, 2014., Dragana Damjanovića.

U međuvremenu je objavljeno i nekoliko radova na temu pojedinačnih autora ili objekata, npr. Kuća Hermana Bolléa¹ i Kuća Vlaha Bukovca,²u kojima se skreće pažnja na arhitektonsku plastiku i oblikovanje fasade, a kojima se prvenstveno apelira na izrazito loše stanje i propadanje vrijedne arhitektonske baštine u samom središtu Zagreba.

Više pozornosti skulpturalnoj dekoraciji i njezinom značenju u kontekstu same arhitekture pridano je prilikom recentne obnove Umjetničkog paviljona kada je većina dotada devastirane dekoracije nadoknađena i rekonstruirana zahvaljujući dobro sačuvanoj dokumentaciji i arhivu, a prema konzervatorskoj studiji Mladena Perušića.³

Uslijed recentnih obnova fasada u središtu grada, intenzivnije se pristupa izradi konzervatorsko-restauratorskih elaborata koji uključuju detaljno istraživanje i koji donose brojne nove spoznaje o samoj arhitekturi i pripadajućoj dekoraciji, a potom i stručnih arhitektonskih projekata koji istu promišljaju i primjenjuju u izvedbi. Na temelju jednog takvog detaljnog arhitektonskoga projekta kojeg su za obnovu Etnografskog muzeja izradili Blanda Matica i Boris Dundović – a riječ je o jednom od najvažnijih graditeljskih zahvata u Zagrebu početkom 20. stoljeća – temeljito je obnovljena sva dekoracija pročelja uključujući i skulpturalnu alegorijsku grupu velikih dimenzija Croatia štiti obrt i trgovinu.

Tipologija i vrste

Ulazeći u tipologiju i vrstu skulpture, možemo razlikovati slobodnu plastiku i onu koja je svojim smještajem vezana uz arhitekturu monumentalnih građevina. Već je Jelena Uskoković u svom članku iz 2000. godine ponudila klasifikaciju arhitektonske plastike na: dekorativne motive ornamenata (vegetabilnih, animalnih i geometrijskih) i figuralne plastike u obliku reljefa i pune slobodnostojeće skulpture.

Atributivni problemi: majstori i radionice

Unutar grupacije arhitektonske skulpture možemo razlikovati djela industrijski proizvedne plastike koja se izrađivala u velikom broju primjeraka, koja se naručivala iz za to specijaliziranih radionica i potom aplicirala na fasade. U Zagrebu nalazimo na primjere dekorativne plastike od pečene gline proizvedene u tvornici Vikora Brausewettera iz Wagrama, kraj mjesta Bad Vöslau nedaleko Beča i Wienerberger Ziegelfabrik koje su nudile katalošku prodaju, zahvaljujući kojoj brojni gradovi na području Srednje Europe ostavljaju dojam sličnosti.

Bogata arhitektonska dekoracija iziskivala je sudjelovanje mnogobrojnih klesara i kipara, koji izrađuju brojne skulpturalne i ornamentalne ukrase. Većina tih majstora ostala je anonimna, njihov je rad bilo precizno prenošenje s gotovog, uglavnom sadrenog modela u trajni materijal. Autori modela najčešće su vodeći onodobni kipari školovani na Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, dok su klesari uglavnom majstori proizašli iz Škole umjetničkog obrta ili su se doselili u Beč iz monarhijske provincije.

Također pratimo gradaciju ornamentalnih i dekorativnih elemenata klesarsko-kiparskih majstora, štukatera i keramičara, do autorske skulpture i reljefa školovanih kipara. Najčešće su izvedbe u materijalima cementu, pečenoj glini, kamenu, sadri i štukaturi. Nasuprot toj „masovnoj“ i „šablonskoj“ pojavi, postoje i djela koja su nastala temeljem izravne autorske suradnje arhitekata i kipara.

Od bečkih majstora arhitektonske plastike u Zagrebu pojavljuju se Reinhold Völkl (Zabat nad glavnim ulazom Umjetničkog paviljona, reljefi na zgradi Prve hrvatske štedionice u Ilici 5), Rudolf Weyr i Franz Vogl (Hrvatsko narodno kazalište), dok su skulpturalna djela pune plastike na reprezentativnim javnim zgradama većinom djela domaćih majstora, uglavnom Rudolfa Valdeca i Dragutina Karla Moraka. Kao iskusan majstor od zanata, Morak u početku prenosi u kamen skulpture prema modelima bečkih akademskih kipara Josefa Fritscha i Josefa Beyera (pročelje Zagrebačke katedrale), a s vremenom se osamostaljuje i kreira vlastite skulpture u sklopu zadane arhitektonske kompozije (Muzej za umjetnost i obrt). Osim s Hermanom Bolléom, surađivao je i s arhitektonskim biroom Hönigsberg i Deutsch koji su izgradili veliki dio Donjega grada.

Ovdje dolazimo do još jednog atributivnog problema, a to je autorstvo skulpturalne plastike. Dobra sačuvanost arhitektonskih nacrta upućuje nas na činjenicu da su arhitekti vrlo precizno unosili u nacrte profilacije, konzole i skulpture koje su bile predviđene za pročelja. Arhitekt svakako zadaje mjesto figurativnoj kompoziciji, njezine dimenzije i oblik, te možemo govoriti o dvojnom autorstvu, ili čak trojnom (arhitekt, kipar i majstor izvođač).

Ikonografski motivi

Čudesan svijet mitološko-alegorijskih figura koje su na fasadama reprezentirale svoje ustanove i odašiljale jasne i optimistične poruke o smislu, moći, snazi, napretku, bile su u svoje doba opće poznate, razumljive i prihvaćene. Danas gotovo da i ne primjećujemo da se na fasadama zgrada odvijaju nerijetko vješto inscenirani teatralni prizori u kojima sudjeluju grupe figura čiji je realizam povezan s patosom i psihološkim efektom reprezentativnosti, te se moramo dodatno potruditi kako bismo odgonetnuli i proniknuli njihovo simbolično i narativno značenje, odnosno alegorijski sadržaj. Njihov nestanak osiromašio bi kvalitetu arhitekture kao takve i cjelokupnu sliku grada.

¹ Irena Kraševac, Palača natkriljena Genijem umjetnosti: Zagrebačka kuća i atelijer Vlaha Bukovca, u: Zagreb moj grad, br. 66, 2018., 24–29.

² Irena Kraševac – Dragan Damjanović, Stambena najamna zgrada Hermana Bolléa u Žerjavićevoj ulici u Zagrebu, u: Peristil, 56/2013, 263–274.

³ Mladen Perušić, Obnova Umjetničkog paviljona 2006-2013, u: Umjetnički paviljon – europska poveznica. Od tradicije do suvremenosti, Multimedijski projekt o obnovi i modernizaciji zgrade Umjetničkog paviljona 2001–2013., katalog izložbe, Umjetnički paviljon, Zagreb, 2013., 32–49.