7. Vidim budućnosti... @ Francuski paviljon

Francuski paviljon (Zagreb, Savska 25, Zagreb) // Utorak, 6. svibnja 2014., 18:00 // Sudionici: Alan Braun, Miran Kurspahić, Saša Šimpraga i Davor Sanvincenti // Moderatorica: Marta Kiš

Francuski paviljon izgrađen je 1937. godine prema projektu inženjera Bernarda Lafaillea i arhitekata Roberta Camelota, a svojim je inovativnim građevinskim rješenjima već tada prepoznat kao izuzetno ostvarenje paviljonske arhitekture. Nakon niza godina zapostavljanja, koja su rezultirala propadanjem, u 2014. godini završava se njegova obnova. Prostor je zadržao svoju izložbenu namjenu, ovog puta kulturnog, a ne sajmišnog, predznaka. Upravo zbog svoje arhitektonske zanimljivosti, prostor paviljona nameće se kao izuzetan primjer višenamjenskog, zahtjevnog, ali i inspirativnog prostora, čija budućnost je bila u fokusu ovog razgovora.

Zgrada paviljona uspješno je predana od strane voditelja obnove njezinom vlasniku Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu početkom travnja 2014. godine. Datum službenog otvorenja najavljivan je nekoliko puta, a posljednje se spominjao kraj svibnja ove godine. Problemi akustike prostora uvjetovali su da se razgovor održi izvan paviljona, u atriju Teatra &TD-a gdje je okupljena zainteresirana publika razgovor o budućoj namjeni i korištenju ovog javnog prostora vodila s pogledom na netom obnovljenu zgradu.

Uvodno u razgovoru Alan Braun se dotakao stanja zgrade nakon obnove, izravno govoreći i o novim/starim ograničenjima proizašlima iz višegodišnjeg projekta obnove u svrhu revitalizacije specifične građevine paviljonske arhitekture, koja se u ukupnom projektu obnove SC-a predstavlja kao njezin nukleus. Francuski paviljon izuzetno je djelo moderne arhitekture od povijesnog značaja, posebno značajno zbog tehničko-tehnoloških značajki. Naime, čitav je prostor ukupne površine od 600 m2, promjera preko 32 m u potpunosti savladan čeličnom konstrukcijom koja nigdje nije deblja od 5 mm, pri čemu opterećenje iznosi 18 kg po m2 (do danas u tom smislu svjetski rekorder u kategoriji izložbenih prostora). Istaknuta je zanimljivost da je na izložbi značajnih arhitektonskih konstrukcija 20. st. koja se održala u Centru Pompidou Hrvatska bila zastupljena upravo s Francuskim paviljonom te još samo jednim primjerom – Krčkim mostom (nekadašnji naziv Titov most) koji spaja otok Krk s kopnom.

Projektanti obnove zatekli su 2007. godine na lokaciji doslovno ruševine. U projektiranje i izvedbu krenulo se vrlo studiozno i s podrobno pripremljenom dokumentacijom budući da je riječ o zgradi koja je u RH zaštićena zakonom kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro. Tijekom obnove ideja-vodilja bila je njegova izvorna namjena, koja sama po sebi zadaje i određena ograničenja. Naime, paviljon je građen prvenstveno kao izložbeni prostor za nova tehnološka dostignuća Republike Francuske u sklopu redovne međunarodne sajamske izložbe. U adaptaciji prostora za suvremenu namjenu razmišljalo se u smjeru primarnih potreba, pa je za novo korištenje adaptiran, primjerice, novi sanitarni čvor, a cijela je zgrada dobila suvremen sustav održavanja topline – podno grijanje. Sve novine koje su unesene lako se mogu otkloniti, ako se za to uistinu pokaže potreba (primjerice, 12 lamel svjetiljki uokolo paviljona, iako su one postavljene u dogovoru s konzervatorima i za njih su također rađene zasebne studije).

Za unutrašnjost prostora svakako bi trebalo posebno pažljivo osmisliti mobilne nosive konstrukcije, izložbene panele i sl. (kao pozitivan primjer spominjala se galerija Lauba) koji bi omogućili određen standard za izvedbu raznolikog programa koji će se u njemu realizirati. Dapače, u okviru projekta obnove izrađena je u tu svrhu zasebna studija ali za njenu izvedbu nisu bila osigurana dostatna financijska sredstva. O tijeku obnove uvid se može steći i iz predavanja održanog u Društvu arhitekata Zagreba 2011. godine.

Saša Šimpraga je uoči javnog razgovora svoje mišljenje o obnovi i namjeni sažeo u tekstu objavljenom na portalu H-ALTER. Autorov ukupni dojam nakon obnove jest da se umjesto boravišne kvalitete prostora na toj lokaciji dogodila totalna katastrofa, upravo zbog izostanka artikulacije i devastacije prostora koji ga okružuje. No smatra da se još može reagirati. Primjerice, predložio je da se internim aktom, odlukom SC-a strogo zabrani parkiranje oko glavnog ulaza i prilaza paviljonu. Napomenuo je i kako bi ponovna realizacija zelenih koridora u okolnom prostoru pridonijela ukupnoj boravišnoj kvaliteti ali i prezentaciji obnovljenog spomenika arhitekture. Predlaže i vraćanje, tj. ponovnu aktivaciju fontane Dušana Džamonje ispred glavnog ulaza u dvorištu SC, kao i fontane u atriju Teatra &TD. Realizacija ostale urbane opreme doprinijela bi kvaliteti prostora, kao i vraćanje sportskog sadržaja, tj. terena koji bi mogli utjecati na opću ponudu SC, ali i na konkretni budući program koji će se u zgradi paviljona realizirati. Prijedloge za moguće dodatne manje obnove moguće je naći i u prethodno održanim programima SC-a koji su se ticali njegove revitalizacije, kao i programu Akupunkture grada koji je organizirala sekcija mladih Društva arhitekata Zagreba 2012. godine.

U okviru rasprave o budućnosti namjene i korištenja ovog prostora treba uvijek naglašavati njegov identitetski i kulturni značaj za Grad Zagreb. Istaknuta je i činjenica da je u tijeku ove obnove, tj. od samog početka inicijative struke za revitalizaciju izostala artikulirana kritika od strane SC, kojih se ovaj prostor izravno tiče.

Davor Sanvincenti razmatrao je koje su mogućnosti umjetničke interpretacije prostora, koji zapravo nameće mnoge nemogućnosti i ograničenja (pristup zvuka i druga fizička ograničenja, kao što je i zabrana bilo kakve intervencije na unutrašnjim zidovima paviljona i relativno ograničenje maksimalnog opterećenja poda).

Pri tome treba u svijesti imati da i drugi paviljoni privremene namjene koji ga okružuju u današnje doba donose neka realna prostorna ograničenja (Češki paviljon u kojem se nalazi MM Centar i Talijanski paviljon u kojem je smješten Teatar &TD). Što ne znači da se njihove izvorne zakonitosti i namjena ne trebaju poštivati.

U odnosu na neka specifična poglavlja iz povijesti ove lokacije, kao što je privremena funkcija sabirnog centra za Židove u Drugom svjetskom ratu, koja bi danas iziskivala određenu društvenu komemoraciju, a vjerojatno i suvremeno artikuliranu umjetničku referencu na tu povijesnu činjenicu, umjetnik napominje kako se „povijest ne ponavlja, nego rimuje“.

Miran Kurspahić referirao se na pitanje teatarske interpretacije u prostoru paviljona. Stalna je referenca dobra inicijativa koju je pokrenula Mani Gotovac 1993. godine kao voditeljica Teatra &TD, kada je s ekipom angažirano pristupila čišćenju prostora i osiguravanju primarnih uvjeta u kojima su uspješno realizirane 3 predstave (Tit Andronik i druge). Iste su zbog statike prostora i već tada vrlo ruševnog stanja bile nesigurne za izvedbu te su se održale uz svega par prethodnih probi u samom prostoru.

Paviljon je bez dvojbe potentan prostor za raznolike umjetničke inicijative i izvedbe, a općenito za multifunkcionalna događanja. Njegova buduća funkcija bi trebala biti mišljena integralno s ostalim raspoloživim prostorima SC-a. Do totalnog propadanja dovelo je upravo dugogodišnje neznanje i neodlučnost po pitanju namjene. Stoga će svaka improvizacija u planiranju i provedbi programa dovesti do njegovog ponovnog propadanja.

Dugoročna programska koncepcija za ovaj prostor, tipa Muzej tolerancije, a što je bila jedna od neslužbenih ideja gradske uprave, nikako ne bi bila dobra jer bi to bilo previše statično za uvjete koje pruža paviljon kakav jest i ne bi dozvoljavala druge sadržaje. Spomenuti su ipak i dobri primjeri inicijativa spajanja muzejskih institucija s napuštenim arhitektonskim objektima, primjerice spoj Tvornice duhana Zagreb i Hrvatskog povijesnog muzeja.

Postoje uvijek mogućnosti i neke sasvim nove originalne namjene kao što je privremeno dodjeljivanje prostora za potrebe javne čitaonice (dovoljno je svjetla, ne treba dodatna oprema, zaobišao bi se problem akustike i sl.).

Sredstva za cjelokupni projekt obnove bila su velika (glavni financijski partneri u projektu su bili Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Sveučilište u Zagrebu), no ipak za neke faze projekta ograničena. Pa su se prilikom uređenja okoline izvršili primani radovi (uokolo 5 m od paviljona, što je bio i prostor koji je pripadao pod ingerenciju projektanata obnove). Ponajviše se ti radovi odnose na odvod oborinske vode, kanalizaciju itd.

Budući sadržaj morat će se planirati u skladu s prostornom studijom i projektom revitalizacije SC-a koju je u suradnji s brojnim suradnicima pripremila Hildegard Auf Franić 2004. godine.

Često spominjan problem „privatnog“ parkinga u okviru SC za svakodnevne potrebe djelatnika mogao bi se, kako je prostornom studijom i predloženo, realizirati ispod zemlje.

Treba ponovno osvijestiti kako je ovaj prostor u svojoj ideji javan, iako se tako ne doživljava u širem urbanom kontekstu, pri čemu treba osmisliti način regulacije njegovog svakodnevnog korištenja, tj. upravo dostupnost javnosti.

Budući da je pitanje svakodnevnog održavanja i kontinuirane financijske podrške programima u ovom prostoru realna potreba, vjerojatno je da će se morati omogućiti i komercijalni najam iz čega bi se financirali programi za umjetničku namjenu.

Francuski paviljon i dalje ostaje na raspolaganju Kulturi promjene SC-a koja vodi sve likovne, kazališne, festivalske i druge kulturne sadržaje, za čiju realizaciju raspolaže svim prostorima SC-a, neograničeno na njihovu primarnu „funkciju“.

Pripremila: Irena Šimić

Fotografije: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

-
Povezana objava: Fantastično prazan prostor, prilog u suradnji Radio Studenta i Kulturpunkta (3’10”), 14. 5. 2014.

U časopisu Kavrtal (god. 11, br. 1-2, 2014.) objavljen je temat posvećen Francuskom paviljonu.

-
Razgovor se održao u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti i Kulture promjene SC, u okviru programa popularizacije znanosti „Umjetnička vrtna kućica“ kojeg provodi časopis Život umjetnosti.