Uz posljednji ispraćaj Radoslava Tomića

Govor Danka Zelića održan na sahrani Radoslava Tomića, Split, 20. ožujka 2024. godine.

Cijenjena obitelji, prijatelji i poštovatelji, opraštajući se od dragog kolege i prijatelja povjesničara umjetnosti akademika Radoslava Tomića, obraćam vam se u ime Instituta za povijest umjetnosti.

U svom radnom vijeku Radoslav Tomić bio je zaposlen u četiri ustanove. U Muzeju grada Splita, u Konzervatorskom zavodu s restauratorskom radionicom u Splitu, na Filozofskom fakultetu (potom Sveučilištu) u Zadru, te, posljednjih dvadesetpet godina, u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Četiri sastavnice povijesnoumjetničke struke – muzejska, konzervatorsko-restauratorska, sveučilišno-nastavna i znanstvenoistraživačka – bile su i ostale četiri trajne vokacije Radoslava Tomića. Doista, niti jednu od ustanova iz kojih je tijekom vremena odlazio nije nikad napustio, nastavio ih je činiti i učinio ih je boljima nego što ih je zatekao.

U Institut je došao 1998. godine kao afirmirani znanstvenik, istraživač velikih tema, priređivač i koautor važnih izložbenih manifestacija te autor vrijednih monografskih izdanja i nezaobilaznih sinteza. Njegov je put dotad i otada bio popločan minucioznim studijskim radom i usavršavanjima u inozemstvu, no ponajprije i iznad svega boravcima na terenu i izradom temeljitih i temeljnih inventara spomenika u svakom, u doslovnom i u prenesenom, smislu te riječi – od inventarnog popisivanja, analize i vrednovanja umjetničkih zbirki i umjetnina, ponajviše u interijerima sakralnih zdanja, njihovim sakristijama i riznicama, do uspostave mentalnih inventara umjetničkog stvaralaštva i stvaratelja slikarstva i kiparstva u vremenu od 15. do 19. stoljeća u mediteranskoj Hrvatskoj i u susjednim zemljama, jednom riječju, kako je znao sâm reći, od Kopra do Kotora.

Kao povjesničar umjetnosti Radoslav Tomić nastavio je putem velikih predšasnika – Ljube Karamana, Cvite Fiskovića i Krune Prijatelja – znanstvenika i akademika čiji se doprinosi, jednako kao i opus akademika Radoslava Tomića, iz očišta današnjeg vremena doimaju gotovo nestvarnima, svojim tematskim obuhvatom i svojim opsegom, ali prije svega svojom meritornošću.

Ovo nije prigoda za nabrajanje djela Radoslava Tomića. Spomenut ću samo dvije njegove epohalne izložbe (s pratećim katalozima): Tizian, Tintoretto, Veronese – veliki majstori renesanse (2011.) i Sveto i profano – slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj (2015.), a od znanstvenih monografija, zbog svekolike znakovitosti naslova, izdvajam onu posljednju (iz 2022.) – knjigu Znakovi identiteta. Sveci zaštitnici u umjetnosti 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Boki Kotorskoj i Dubrovačkoj Republici. Svim tim djelima zajedničko je da za njihova autora povijest umjetnosti nije bila izolirano polje proučavanja, nego i instrument, upravo skup putokaza za povijesnu i društvenu spoznaju i samospoznaju nas suvremenika. Dao nam je osjećaj za mjerilo, za autentične vrijednosti i za ambijente nastajanja naše umjetničke baštine – od povijesnih biskupskih i komunalnih središta preko manjih urbanih cjelina, sve do posve malenih mjesta srca.

Radoslav Tomić bio je zagovaratelj, pobornik i akter povijesti umjetnosti koja se zasniva na neposrednom, gotovo taktilnom, proučavanju i poznavanju primarnih likovnih fenomena – samih umjetničkih djela, slikarskih i kiparskih – kao najvažnijih svjedoka umjetničke i kulturne prošlosti.

Radoslav Tomić izgrađivao je sve institucije u kojima je radio, pa tako i Institut za povijest umjetnosti, i u njih ugradio sebe. I to nije bilo samo stvar njegove radne etike nego nadasve njegova profesionalnog etosa; očekivao je i želio uvijek više i bolje, i od sebe i od svih nas.

Poštovani kolega i prijatelju, akademiče Tomić, dragi Radoslave, neka ti je vječni pokoj i neka ti je laka hrvatska zemlja.