Arhitektonski susreti Hrvatske i Mađarske: Modaliteti strukovne razmjene znanja, 1900.–1945.

Architectural Encounters of Croatia and Hungary: Modalities of Professional Knowledge Exchange, 1900–1945

Službena mrežna stranica projekta: https://crohun.ipu.hr/

Hrvatsko-mađarska razmjena znanja u polju arhitekture i urbanizma tijekom 20. stoljeća, iako do sada nije sustavno istraživana, višestruka je i stalna. Ostvarivana je raznim popularizacijskim oblicima i modelima transfera znanja, ideja i koncepata karakterističnima za arhitektonsku struku, prvenstveno stručnim i popularnim časopisima, arhitektonskim natječajima, izložbama, kongresima te studijskim i stručnim putovanjima. Tim modalitetima strukovne razmjene, arhitektonsko djelovanje ostvarivalo je svoj puni karakter sinteze znanja o životu i izgrađenom okolišu, odnosno humanističkog, društvenog i umjetničkog u sprezi s inženjersko-tehničkim pristupom.

Projekt Arhitektonski susreti Hrvatske i Mađarske stoga je osmišljen kao dvogodišnja međunarodna suradnja među dvjema zemljama kojom će se, sukladno tezi o vertikalnom (centraliziranom) i horizontalnom (demokratskom) prijenosu znanja, pristupiti glavnim dvjema istraživačkim temama: 1) diseminaciji znanja putem mađarskih obrazovnih institucija i projekata financiranih od ugarskih državnih vlasti na hrvatskom tlu, te 2) procesima razmjene znanja između mađarskih i hrvatskih arhitekata kroz rad nacionalnih i međunarodnih strukovnih udruženja. Vertikalnim modelom prenosi se znanje iz središta na nekadašnju periferiju posredovanjem stručnjaka obrazovanih na arhitektonskim školama i u atelijerima, ali i drugim kulturnim institucijama Beča, Budimpešte i Praga. Horizontalni pak počiva na suradnji nacionalnih udruženja arhitekata i graditelja iz nacionalnih središta poput Trsta, Zagreba, Lavova, Sarajeva i Sofije i dr. Svi ovi načini medijacije u funkciji su ne samo unaprjeđenja arhitekture i planiranja, već i čitavog društva, a dvije mreže razmjene znanja međusobno se nadopunjuju.

Iako se do Prvog svjetskog rata transfer najintenzivnije odvija u jednom smjeru – iz Budimpešte prema Hrvatskoj, iz prijestolnice prema periferiji – kada mađarski arhitekti i graditelji grade brojne građevine pod ingerencijom ugarskih vlasti (upravne zgrade pošte, šuma i željeznice, kao i brojne kolodvore u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, itd.), istovremeno se odvijaju i stručni posjeti hrvatskih arhitekata Budimpešti i Rijeci, ali i mađarskih Zagrebu, gdje im se predstavljaju kapitalne građevine koje projektiraju austrijski i njemački arhitekti i graditelji školovani u tadašnjim središtima visokog obrazovanja, Beču, Münchenu i Berlinu. Početkom 20. stoljeća, mađarska se arhitektura konačno oslobađa jakog stilskog utjecaja Beča, a emancipacijski proces u hrvatskoj arhitekturi tek započinje. Domaći arhitekti tada preuzimaju gradnju reprezentativnih zgrada, a s druge strane, mađarski arhitekti na svojim studijskim putovanjima Hrvatskom i Balkanom istražuju povijesnu i vernakularnu arhitekturu regije integrirajući zaključke u svoju produkciju.

Raspad Austrougarske Monarhije nužno je doveo do smanjenja intenziteta gospodarske i kulturne razmjene. Dugo priželjkivano osnivanje Visoke tehničke škole u Zagrebu 1919. išlo je u prilog održavanju postojećih profesionalnih kontakata, primarno posredovanjem međunarodnih natječaja i strukovnih organizacija. Međuraće su tako obilježili međunarodni kongresi graditelja i arhitekata u Zagrebu i Budimpešti te više okupljanja Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM) na kojima sudjeluju arhitekti obaju zemalja. Posebno važno mjesto pripada inicijativi CIAM-Ost okupljenoj u Budimpešti 1937., unutar koje se mađarski i hrvatski arhitekti bave urbanističkim i planerskim temama karakterističnim za Srednju i Istočnu Europu. Kasnih 1930-ih, Hrvatska (tada dio Kraljevine Jugoslavije) i Mađarska okreću se politici Sila osovine. Novo savezništvo materijalizira se izgradnjom mađarskog paviljona na Zagrebačkom zboru i sudjelovanjima Jugoslavije, a zatim i Nezavisne Države Hrvatske, s nacionalnim paviljonima na međunarodnim sajmovima u Budimpešti.

Usprkos osmostoljetnoj zajedničkoj povijesti, razmjena znanja u polju arhitekture, gradogradnje i prostornog planiranja između Mađarske i Hrvatske u prvoj polovini 20. stoljeća slabo je istražena, a razdoblje nakon raspada Monarhije do sada nije bilo predmetom temeljitog znanstvenog istraživanja. Cilj bilateralnog projekta je stoga istražiti modele i dinamiku transfera, kao i njihovu ulogu u definiranju dominantnog diskursa u hrvatskoj i mađarskoj arhitektonskoj teoriji i praksi od 1900. do 1945. godine. Zajedno s istraživačkom metodom, cilj je uspostaviti i temeljnu platformu za daljnja istraživanja unutar budućeg europskog projekta, koji bi okupio istraživače iz Srednje i Istočne Europe, s fokusom na modalitetima razmjene znanja tijekom cijeloga 20. stoljeća na prostoru nekadašnjih Austro-Ugarske i Jugoslavije.

Tim bilateralnog projekta čine hrvatski i mađarski znanstvenici i stručnjaci različitih generacija i akademskog, odnosno, stručnog statusa, doktorandi i mentori te muzejski eksperti s bogatim istraživačkim i muzeološkim iskustvom u polju arhitekture i urbanizma Hrvatske i Mađarske u razdoblju od konca 19. do polovine 20. stoljeća. U provedbi projekta koristit će se digitalni alati poput interrelacijske baze CANis, razvijane na Institutu za povijest umjetnosti u sklopu kompetitivnog znanstvenog projekta ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja: organizacijski i komunikacijski modeli suradničkih umjetničkih praksi 20. i 21. stoljeća voditeljice dr. sc. Ljiljane Kolešnik. Baza već ima uspostavljene module za obradu časopisa, arhitektonskih natječaja, izložbi i konferencija s podacima o autorima, sudionicima, raspisivačima, projektnim zadacima, i dr. te će omogućiti obrada podataka i izradu kataloga s relevantnom bibliografijom za svaki pojedini način transfera znanja, kao i javni pristup podacima. Uz sudjelovanja na znanstvenim skupovima i publiciranje rezultata istraživanja tijekom dvogodišnjeg razdoblja, u sklopu ove bilateralne suradnje planirana je i završna znanstveno-stručna izložba u Budimpešti koja će objediniti, kontekstualizirati i diseminirati zaključke projekta.

Bilateralni znanstveni projekt provodi se u okviru programa suradnje Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Ministarstva ljudskih resursa Mađarske, Nacionalnoga ureda za istraživanje, razvoj i inovacije.

Trajanje projekta: 2. 11. 2021.–31. 10. 2023.

Šifra projekta: MBP-IPU-2021-410

CroRIS profil

-
Partnerske institucije:
Institut za povijest umjetnosti, Zagreb (IPU)
Mađarski muzej arhitekture i Dokumentacijski centar zaštite spomenika, Budimpešta (MÉM-MDK)

Voditeljica projekta (HR):
Tamara Bjažić Klarin, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb

Istraživački tim (HR):
Marina Bagarić, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
Tamara Bjažić Klarin, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
Boris Dundović, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
Mauro Sirotnjak, samostalni istraživač

Voditelj projekta (HU/MÉM-MDK):
András Ferkai, Sveučilište umjetnosti i dizajna Moholy-Nagy

Istraživački tim (HU):
Eszter Baldavári, Mađarski muzej arhitekture i Dokumentacijski centar zaštite spomenika, Budimpešta
András Ferkai, Sveučilište umjetnosti i dizajna Moholy-Nagy
Pál Ritoók, Mađarski muzej arhitekture i Dokumentacijski centar zaštite spomenika, Budimpešta
Ágnes Anna Sebestyén, Mađarski muzej arhitekture i Dokumentacijski centar zaštite spomenika, Budimpešta